- Džudo je borilačka veština i olimpijski sport nastao kao skup probranih tehnika iz Džijudžicua. Džijudžicu je u to vreme u Japanu bilo zajedničko ime za sve borilačke veštine (udaračke i rvačke). Tada je osnivač džudoa – DŽigoro Kano, koji je savladao nekoliko stilova DŽijudžicua, odlučio uzeti ono najbolje od svake i odbaciti nepotrebno.
- Profesor DŽigoro Kano (1860. – 1938) je shvatio da mu je napredak otežan činjenicom da je fizički bio jako slab i krhko građen. Naime – Većina DŽijudžicu tehnika je uz tehniku zahtevala i mnogo snage. 1882. Nakon što je stekao majstorsku titulu u nekoliko vrsta DŽijudžicua, odlučio je razviti borilačku veštinu koja bi omogućavala slabijim osobama da pobede mnogo veće protivnike.
- Sa svojih 9 učenika osnovao je institut Kodokan i razvijao ono iz čega će nastati džudo (Na japanskom „nežni put“).
- DŽudo je postao izuzetno popularan već 1886. kada je policija grada Tokija organizovala turnir „DŽudo-DŽijudžicu“. Ukupno se održalo 15 mečeva, a džudo ekipa je uverljivo pobedila. DŽudo je postao deo japanskog školskog obrazovanja i počeo se širiti po celom svetu.
- DŽudo je 1964. godine uvršten u sportove za muškarce na olimpijskim igrama, a 1992. i za žene.
- DŽigoro Kano, osnivač džudoa
- Za razvoj DŽudoa u Evropi je veoma značajna 1961. godina, kada je Holanđanin Antun Gesing, na održanom trećem prvenstvu sveta u Parizu, osvojio šampionsku titulu, pobedivši najistaknutije džudo–majstore Zemlje izlazećeg sunca. To je ukinulo mit o nepobedivosti Japanaca i dalo još više podstreka evropskim džudistima za dalji rad.
- DŽudoke treniraju u specijalnoj vrsti kimona koja se zove DŽudogi. (Gi na Japanskom znači – odeća) DŽudogi se veže posebnim pojasom, širine 4-5 cm, čija boja odgovara DŽudokinom rangu.
- DŽudoke su rangirani u skladu sa svojim znanjem i rezultatima postignutim u borbama. Postoji šest učeničkih („kju“) i 10 majstorskih („dan“) sa pripadajućim obojenim pojasevima.
- DŽudo meč se održava na mekanoj podlozi (tatami), veličine koja varira o uazvisnosti od uzrasta takmičara i od vrste takmičenja (Regionalna takmičenja, Evropska prvenstva, Svetska prvenstva Olimpijske igre…)
- Pre nego što je DŽigoro Kano stvorio džudo, učitelji su učenicima izdavali diplome i svitke teksta koji su svedočili o njihovom napretku. Kano je započeo moderni sistem kada je 1883. dvojici svojih starijih učenika (Širu Saigou i Cunedžiru Tomiti) dodelio status „šodan crni pojas“. No čak ni tada nije bilo razlike u izgledu između njih dvojice i ostalih učenika, jer tada Kano još nije bio izmislio DŽudogi pa su učenici trenirali u tradicionalnim kimonima. 1907. Kano je predstavio DŽudogi kakav poznajemo danas te su se počeli upotrebljavati pojasevi, za početak samo beli i crni. Pojasevi drugih boja su došli u upotrebu tek kad se DŽudo počeo koristiti izvan Japana. Mikonosuke Kavaiši je počeo podučavati DŽudo u Parizu i uvideo da učenici sa zapada brže napreduju kada imaju razne boje pojaseva kao vizuelni dokaz svoga znanja.
- Pre svakog treninga ili takmičenja jako je važno da se zagrejemo kako bi pripremili mišiće za napore koji ih čekaju.
- Prvo što se uči u Judou su padovi. Oni su nam bitni da ih naučima koko bi znali da padnemo na strunjaču a da se nebi povreili. Postoji više vrsta padova a osnovni i najvažniji su :
- Pad u napred
- Pad u nazad
- Pad na stranu
- Bure pad
- Salto pad….
- Posle padova u Judou se uče tehnike u stojećem stavu. Takmičarski džudo se većinom bazira na tehnikama, bacanjima (nage-vaza), koje se dele na ručne tehnike (te-vaza), bacanja preko kuka (koši-vaza) i nožne tehnike (aši-vaza). DŽudo se sastoji i od tehnika u parteru (katame-vaza) koje se dele na držanja (osaekomi-vaza), gušenja (šime-vaza) i poluge na rukama (kansecu-vaza). Parter je prilično zanemaren u takmičarskom DŽudou jer se, zbog atraktivnosti, borbe prekidaju vrlo brzo ako jedan od takmičara ne napravi značajan napredak.
- Tehnike DŽudoa se na treningu uče radeći „u prazno“, sa partnerom koji se „pušta“ i u laganom sparingu sa partnerom (randori).
U meču se može pobediti:
- Bacanjem
- U parteru
- Na bodove
Pobeda bacanjem
Ako takmičar protivnika baci na leđa sa određenom količinom snage, on time zarađuje 10 bodova (ipon) i istog trena pobeđuje. Ako ga baci sa određenom količinom snage ali na rame, stražnjicu ili kuk dobija 7 bodova (vaza-ari).
Za uspela bacanja koja su ipak bila loše izvedena i ne zaslužuju ipon niti vaza-ari dodeljuju se niži bodovi: juko (5 bodova). Ranije se bodovala i koka (slabiji, 3 boda), ali ona je izašla iz upotrebe od 2009. Važno je napomenuti da oni nisu kumulativni; njima je nemoguće pobediti protivnika koji je zaradio vaza-ari, čak i ako ih takmičar tokom borbe zaradi 100 bodova juko ne može da pobedi 1 vaza-ari.
Sa druge strane, 2 vaza-arija imaju snagu ipona, dakle – donose pobedu.
Pobeda u parteru
Ako takmičar baci protivnika nekom tehnikom, ali pri tom ne zaradi ipon, borbu može nastaviti u parteru. Cilj je prilepiti protivnikova leđa za tatami i držati ih tako: 25 sekundi (ipon), 20 sekundi (vaza-ari), 15 sekundi (juko).
Takođe, ako je protivnik već ranije bacanjem zaradio vaza-ari i u parteru zadrži protivnika 20 sekundi (i time zaradi još jedan vaza-ari), op pobeđuje.
Osim držanjem, u parteru se može pobediti gušenjem ili polugom na ruci (u tom slučaju se protivnik izvlači iz zahvata tako da 3 puta tapka po vama ili parteru i samim time, automatski gubi meč, predaje borbu).
Pobeda na bodove
Ako dođe do toga da nijedan borac nakon isteka vremena nije zaradio ipon ili dva vaza-arija, odlučuju bodovi. Bodovi nisu kumulativni, znači ako prvi borac ima 4 juka, a drugi borac ima jedan vaza-ari, pobeđuje drugi borac.
U slučaju da oba borca imaju isti broj juka, odlučuju sudije, ili se ide na zlatni bod, borba do prvog boda.
Borilačke veštine PREGLED
Postoji više od 1.000 različitih oblika borilačkih veština razbacani širom sveta i datira pre više od 2.000 godina. Kada borilačke veštine počeo i gde niko ne zna. U našoj zapadnoj kulturi možemo datum razvoj borilačkih veština, kao što su streljaštvo i rvanje do antičke Grčke. Međutim, postoje dokazi da borilačke veštine obuke datira iz vavilonskog puta.
Na krajnjem istoku razvoja orijentalnih borilačkih veština je malo nejasna. Opšte je prihvaćeno da je borilačke veštine razvija svoje korene u drevnoj Kini među monasima koji su koristili oružja borbe tehnike kako bi se zaštitili. Nije poznato koja vrsta nenaoružanih tehnike su prvi put koristi, ali jasno je da je specijalizacija običaj. Kombinacije različitih oblika borbe bili su nepoznati. Uprkos vladajuće klase koje žele da zadrže nenaoružane tehnike tajnu borbu, kroz trgovinu i migracija, borilačke veštine prostirala od Kine tokom istoku. Najraniji hronika o borilačkim veštinama je Nihon Shoki koji razmatra japanski rvanju i datira iz 720 ere. Od tada, borilačke veštine su razvili u različite sisteme koji su preteče današnjih modernih borilačkih veština. Uprkos razvoju mnogih vrsta oružja, goloruke borbe i dalje veština praktikuje u celom svetu.